Galeazzo Ciano

Ovaj članak ili neki od njegovih odlomaka nije dovoljno potkrijepljen izvorima (literatura, veb-sajtovi ili drugi izvori). Ako se pravilno ne potkrijepe pouzdanim izvorima, sporne rečenice i navodi mogli bi biti izbrisani. Pomozite Wikipediji tako što ćete navesti validne izvore putem referenci te nakon toga možete ukloniti ovaj šablon.

Ovu kutiju treba zamijeniti infokutijom. (Nađite odgovarajuću)

Galeazzo Ciano (Livorno, 18. mart 1903. - Verona, 11. januar 1944. godine) je bio italijanski političar.

U oktobru 1922. učestvovao je u fašističkom "pohodu na Rim", te ušao u diplomatsku službu. Nakon što je 1930. godine postao Musolinijev zet, pravi brzu političku karijeru: 1935. postaje ministar za propagandu i član Veliko fašističkog vijeća, a 1936. ministar vanjskih poslova. Vodio je politiku, slijedeći Musolinijeve direktive, što većeg vezivanja Italije uz Njemačku radi ekspanzije Italije na Balkanu i Sredozemlje.

Na sjednici Velikog fašističkog vijeća 24. jula 1943. godine daje glas za rezoluciju koja je otvorila put rušenju Musolinija. Nakon kapitulacije Italije pokušao je pobjeći iz zemlje, ali je uhvaćen, predan sudu fašističke Italijanske socijalne republike (koja je uspostavljena u Sjevernoj Italiji pod njemačkom okupacijom) i strijeljan.

Poslije rata objavljeni su njegovi memoari u dvije knjige: Dnevnik i Evropa prema katastrofi. Predstavljaju vrlo važan izvor za historiju, između ostalog i za historiju Hrvatske, osobito ustaškog pokreta i NDH.

Commons ima datoteke na temu: Galeazzo Ciano